Sve je počelo prije 2 godine.Ima nas četvero u porodici.Sretni smo i volimo jedni druge.Bila sam jedna od onih cura koje imaju svoje društvo,izlaze s njima i uživala sam u životu.Imam 16 godina,idem u medicinsku školu i odličan sam učenik.Mrzim kad me zovu štreberom i drugim imenima samo zato što se trudim u školi.Morala sam i htjela sam.Skoro pola godine mama mi je bila u bolnici na ležanju i ja sam morala skoro sve sama obavljati.Da nije bilo moje majke i ujne,ne znam kako bih izdržala.Nikad nisam bila posebno vezana zaa mamu,ali tad sam shvatila koliko mi ona znači.Osjećam se malo sebično jer sam se pitala kako je mogla završiti u bolnici,kako ću sad sve stići sama?Ustajati svako jutro u pola 6,ići na autobus,putovati 45 minuta do škole,doći kući oko 3,4 sata,brinuti se o mlađem bratu jer je tata na poslu,učiti,ostajati svaku noć budna do ponoći ili čak i više i onda opet ujutro u pola 6 ustati.
Rodbina nam je financijski pomagala jer ne bismo mogli sami.Samo tata radi u porodici,a trebao nam je novac za mamine lijekove,doktore,za moju mjesečnu kartu,za školu…Čak ni kad je došla kući stanje nije bilo puno bolje.Išla je s tatom svugdje po bolnicama tražeći doktora koji bi napokon ustanpvio šta joj je.Našla ga je i sad joj je puno bolje.Ne želim da se mojoj porodici,a ni bilo kojoj drugoj desi to što se nama desilo.Zato se trudim u školi jer želim da im pomažem kad odrastem.Želim postati doktorica,uspješna žena.Naučila sam da je zdravlje najvažniji i najbolji poklon kojeg možemo dobiti od dragog Boga.Zato ga čuvajte i volite svoje roditelje.s njima i uživala sam u životu.Imam 16 godina,idem u medicinsku školu i odličan sam učenik.Mrzim kad me zovu štreberom i drugim imenima samo zato što se trudim u školi.Morala sam i htjela sam.
Skoro pola godine mama mi je bila u bolnici na ležanju i ja sam morala skoro sve sama obavljati.Da nije bilo moje majke i ujne,ne znam kako bih izdržala.Nikad nisam bila posebno vezana zaa mamu,ali tad sam shvatila koliko mi ona znači.Osjećam se malo sebično jer sam se pitala kako je mogla završiti u bolnici,kako ću sad sve stići sama?Ustajati svako jutro u pola 6,ići na autobus,putovati 45 minuta do škole,doći kući oko 3,4 sata,brinuti se o mlađem bratu jer je tata na poslu,učiti,ostajati svaku noć budna do ponoći ili čak i više i onda opet ujutro u pola 6 ustati.Rodbina nam je financijski pomagala jer ne bismo mogli sami.Samo tata radi u porodici,a trebao nam je novac za mamine lijekove,doktore,za moju mjesečnu kartu,za školu…
Čak ni kad je došla kući stanje nije bilo puno bolje.Išla je s tatom svugdje po bolnicama tražeći doktora koji bi napokon ustanpvio šta joj je.Našla ga je i sad joj je puno bolje.Ne želim da se mojoj porodici,a ni bilo kojoj drugoj desi to što se nama desilo.Zato se trudim u školi jer želim da im pomažem kad odrastem.Želim postati doktorica,uspješna žena.Naučila sam da je zdravlje najvažniji i najbolji poklon kojeg možemo dobiti od dragog Boga.Zato ga čuvajte i volite svoje roditelje.
Nema komentara:
Objavi komentar