Prije nekoliko godina doživjela sam, recimo nezgodu. Naime, poslije operacije uklanjanja jajnika desilo se , liječničkom greškom krvarenje koje me gotovo koštalo života. Nijedna sala nije bila slobodna, a ja sam gledala kako mi život curi. Bila sam slaba, ali još uvijek svjesna kad su me konačno, jureći kao formulom, ugurali u operacionu salu, konstatovali da su mi i puls i pritisak pali… Oprostila sam se sa svijetom, ali žalila za samo jednim: zašto nisam rodila još jedno dijete da mi sin ne ostane sam kad mene više ne bude.
Hvala Bogu, dobro se završilo, a ja sam nakon mjeseci bolovanja i oporavka zatrudnila. Rodila sam kćerku u 40-toj godini života. To mi je bila jedna od dvije najbolje odluke u životu: prva da rodim sina, a druga da mu rodim sestru. I svaki put kad me naljute sjetim se trena kad sam plakala što ću njega samog ostaviti i što nju nisam rodila. I odljutim se. Ljudi moji, nije sreća ni novac, ni auto, već su sreća oni kojih se sjetiš kad vjeruješ da ćeš umrijeti.
Nema komentara:
Objavi komentar